moderato_cantabile

utorak, 10.01.2017.

Jednom

Jednom
Kad godine prođu
i sijede prevladaju,
jednom
kad bore se duboko usijeku u kutovima usana,
jednom
kad šminka više ne bude ukras
(pa je i ne stavljam),
jednom
kad više ne budem trčala preko ceste,
nego išla polako,
preko zebre,
jednom
kad dijete odraste i bude svoj čovjek,
jednom
kad me pamćenje počne izdavati,
jednom
kad me ne bude više
zaboravit ću i prestati se sjećati,
prestati maštati,
prestati te željeti.
- 14:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 03.10.2015.

Reminiscencije

U moru nevažnih kompjuterskih dokumenata, izvirio je jedan. Odavno tu spremljen, nenamjerno…ili? Njegovo nasmijano lice gleda me…ja se čudim…osmjehujem…obuzima me neka čudna toplina…osjećam grižnju savjesti zbog toga što osjećam…iako, znam da je na slici mlađi…iako znam da se sigurno promijenio…ako ništa drugo, dobio je pokoju boru…svejedno, otplovila sam u mislima nakratko u te dane…i lagala bih kad bih rekla da ga se inače ne sjetim…i više nego bih htjela…puno više nego bih uopće smjela…a nikad nije bio moj…barem ne onako kako sam ja to željela…a ja sam bila njegova od prvog susreta…i sad sam…na neki način…i nakon sedam godina…čak i sad kad imam obitelj…čak i sad srce zadrhti pri samoj pomisli na njega…a voljela bih da to mogu promijeniti…ali, ne mogu…a nisam sigurna niti da želim...valjda, "bit ćeš uvijek moj i dio mog sna"
- 22:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 22.06.2012.

Bez naslova

Već dugo nisam ništa pisala. Napisala. Vjerojatno ne bih ni sada da se ne nalazim u situaciji u kakvoj se nalazim. Vjerojatno više nitko i ne zalazi na ovo mjesto. Ne znam. Ali, iako me sreća već neko vrijeme dodiruje, grli svom snagom, ja nikad nisam zaboravila na ovo mjesto. Svoje utočište. Nastalo je u nekim posebnim vremenima, s posebnim namjerama, a razvilo se u nekom sasvim drugom smjeru i...krepalo. Ne umrlo. Baš krepalo. Ali, sve ono što ga je pokrenulo nije nikad. I uvijek se u nekim trenucima javlja. Življe no ikad. Posljednjih mjesec, dva pogotovo. Ovo mjesto me vuče. Iako, nemam inspiracije za pisanje. Doduše, uvijek je dobijem kad prođem nekim mjestima...a tim mjestima prolazim svaki dan. I na trenutak me dodirne "the moment", ali čim dođem do kuće, uzmem papir i krenem pisati...BLANK!nono
Uvijek je nekako i uvijek sve nekako prođe. Tako će i ovo.
Zaboravit ću na ovo mjesto. Opet.
Zaboravit ću na sve ono što je bilo povod njegovom kreiranju. Opet.
Iako, nema tog događaja, bijega, nestanka koji može baciti sjenu na sve ono lijepo što smo si rekli. I to ne uvijek riječima. Često samo i pogledima. Onim istim pogledima koji su kasnije govorili drugačije.
Ali, tamo gdje sada idem nosim sve ono lijepo.
Sada trebam mir...ne mogu nemiri što može spokoj i ne pogađa sreća koliko boli tuga.

Tu je moj svijet pjeva

"Sve dalje i dalje plove ruke k'o u snu,
Samo pjesma još me vrati tu." (A.Dedić)
- 19:45 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 02.11.2010.

Buđenje demona

Četvrtak je. Dan prije produženog vikenda. Iza mene je naporan tjedan. Raznorazne malverzacije oko nekoh nadolazećih događanja u Školi (ne tiču me se izravno, ali svejedno ne mogu da me ne okrznu), naporan roditeljski oko organizacije maturalca (da, VEĆ!, jer sam dobila razredništvo u trogodišnjem programu), organizacija surprajz-partija za fredničin roćkas i dvoumljenje oko odlaska, doma, na more.
Mozgam, odmaram, orbitrek me poziva "penji se, vrti me, znoji se"zubo...i u tom se trenutku sjetim da nisam mobitel skinula s vibre otkad sam došla s posla, a bilo je, btw, već oko 19 sati.
Odem do torbe...ups...poruka...ne poznajem broj...neki divlji...otvaram...
Oči se rastežu, usta se odvajaju, donja vilica dotiče poprsje...
"Ej, XXX je"
Dakle, vrlo rječita poruka. Iako u njoj piše puno više nego što sam ikada htjela, poželjela ili se nadala pročitati.
XXX je ime ex-a s kojim sam provela šest godina...onaj kojeg sam u jednom od postova nazvala "Trešnja".
Vrlo sam suptilno odgovorila kako ne poznajem nijednog XXX-a u svojem životu, barem ne u svojoj sadašnjosti, na što mi je on odgovorio da jako dobro znam koji XXX je i da se ispričava na smetnji te da se samo pitao kako sam i ako sam "za kavu ili nešto da mu se javim". (ovaj "nešto" nisam nikako uspjela dešifrirati)

Moliiiiiiim???? Sad mogu ko Seve reći: "Što nisi pitao ranije....sad više nisam ni tužna ni ljuta." Da, baš suprotno, zapravo. Tako sam nekako i odgovorila. Za "nešto" sada, nakon svega, i nakon toliko vremena sigurno nisam, a ni za kavu jer nema smisla buditi duhove ili, u našem slučaju, demone prošlosti, ali kad je već pitao kako sam, rekoh mu da sam bolje no ikad.

Naravno, s njegove strane nije sve tu stalo. Morao mi se "pohvaliti" kako je njegov trogodišnji brak na izdisaju tj. u procesu razvoda i kako se bori za dijete...(doduše, to je informacija koju sam ja saznala već prije mjesec dana pukom igrom slučaja)

Ali, like I should care for all of that???? (ajde, ne mogu reći da mi djeteta nije žao...njih mi i jest u takvim situacijama jedino žao)

Nekoliko sam minuta, čak, razmišljala o cijelom tom događaju i zaključila - valjda neke vrijednosti čovjek zaista prepozna tek kad ostane bez njih, s obzirom da on nije jedini "povratnik" u moj život, ali sam shvatila da sam ja neka kombinacija kokoši i svinje...kokoš nogama zatrpava sve iza sebe (valjda znate što zatrpavawink), a svinja njuškom uvijek ruje naprijedsretan....iako mi dugo treba da krenem zatrpavati nešto, ali kad zatrpam, više otkopavanja nema...
Buđenje demona me užasava, a u egzorcizam se ne razumijem...više volim virovat u anđele sretan

angels Pictures, Images and Photos
- 19:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.10.2010.

In memoriam Vesna Parun

Ne pitaj više
Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.
- 18:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2017  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2017 (1)
Listopad 2015 (1)
Lipanj 2012 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (4)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (11)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (16)
Siječanj 2009 (7)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (14)
online

Novo izdanje...

  • never let go Pictures, Images and Photos

    Možda su zvijezde osvijetljene da bi jednoga dana svatko od nas pronašao svoju. (Mali princ)


    Kaže se da je potrebna samo jedna minuta da bi se zapazila jedna posebna osoba, jedan sat da bi se je procijenilo, jedan dan da bismo shvatili da bismo je rado imali ili voljeli, ali je potreban cijeli život da bismo je zaboravili!

Najdraži stihovi